baner2

email: info@kraljicaodsabe.com

baner2
Svakog jutra u 8.30 na radiju BIR

Subotom u 10h > Emisija VRTEŠKA sa Sabinom Čukle, Radio Konjic

važnost ČITANJA

 


I

Čitanje liječi razne poremećaje

19/01/2012

Biblioterapija (terapija čitanjem) je izražajna terapija koja koristi odnos između pojedinca i sadržaja knjige, poezije i drugih oblika pisanih riječi, a najčešće se primjenjuje uz terapiju pisanja.

Još su stari Grci vjerovali u ljekovitu moć čitanja i zato su uvijek iznad vrata biblioteke stavljali natpis “Ljekovito mjesto za duše”.
Portal Zdravlje navodi da je osnovni koncept biblioterapije da je čitanje ljekovito iskustvo, a književni izvori mogu pomoći u rješavanju složenih problema.

Kod djece biblioterapija može dobro da utiče na njihovo samopouzdanje, jer knjiga djetetu može objasniti kako da se nosi sa stresom, razvija kreativnost i rijšava probleme.

Kod učenika se biblioterapija pokazala odličnom kao pomoć kod zadirkivanja, ismijavanja, strahova, seksualnih promena, tjeskobe i smrti bliskih osoba.

U većini slučajeva, biblioterapija se koristi kao dodatak tradicionalnoj psihoterapiji. Kod onih koji se liječe kognitivno – bihevioralnom terapijom biblioterapija svakom pacijentu pristupa na poseban, individualan način.

Na primjer, osoba koja pati od bulimije najvjerojatnije će dobiti za čitanje knjige koje opisuju njeno stanje, a takve informacije pomažu pacijentima da bolje razumiju razloge liječenja i da porade na promjenama u svom ponašanju.

Biblioterapija najverojatnije neće biti korisna kod ljudi koji pate od poremećaja misli, psihoze, ograničene intelektualne sposobnosti, disleksije ili aktivnog otpora na liječenje.

Biblioterapija se takođe primenjuje i kod mnogih vrsta psihičkih problema, a stručnjaci su ustanovili da je odlična za liječenje poremećaja ishrane, raspoloženja, straha od otvorenog prostora (agorafobije), alkohola, raznih vidova zavisnosti, stresa, anksioznosti…

Za razliku od mnogih standardnih oblika psihoterapije, biblioterapeut ima pristup koji najčešće uključuje konkretne primjere sa kojima se pacijent može poistovijetiti.

Stručnjaci ukazuju da biblioterapeut mora biti stabilna osoba, istinski zainteresovana za druge, sposobna da saosjeća sa drugim ljudima, bez moralisanja, prijetnji ili naređivanja.

Tanjug/Informer.ba

   

raspust, igra i odgoj

 

umeju da se igraju?

Reklame za “najnovije i najbolje” igračke su svuda oko nas – na novinama, televiziji, internetu. Velika je verovatnoća da će dete pre svog 3. rođendana imati bar 50 različitih igračaka u kući uz konstante “izlive ljubavi” rođaka i prijatelja u obliku novih igračaka. Ali, da li su ove igračke stvarno neophodne? Da li pomažu deci da se igraju bolje, da budu pametnija, kreativnija?

Pomislite samo, nakon što ste ispunili kuću različitim “pametnim” igračkama, koliko dugo se vaše dete stvarno igra sa svakom od njih pre nego što je ostavi i pređe na drugu? Koliko puta vam dete kaže da mu je dosadno?

Najprodavanije igračke su one koje prave neku vrstu buke (muzika, zvukovi, glasovi) i zahtevaju veoma malo kognitivne ili kreativne igre. Stručnjaci kažu da uz ovakve vrste igračaka deca, umesto da uče i otkrivaju više kao što bi to njihovi roditelji želeli, u stvari zaboravljaju osnovnu svrhu detinjstva – igru.

A kako ste se vi igrali? Najverovatnije ste puno vremena provodili napolju ili bili ograničeni na nekoliko igračaka u sobi koje su vas terale da se oslonite na sopstvenu maštu kako bi vam prošlo vreme. Na ovaj način vi ste, u stvari, provodili vreme u pravoj igri.

Osim igračaka, danas je tu i televizija sa mnogobrojnim “edukativnim” dečijim kanalima. Da li je ovaj raznovrstan program stvarno zabavniji i korisniji od igranja? Zanimljiviji od lupanja loptom u zid? Da li je on stvarno bolja opcija od otkrivanja sveta koji nas okružuje?

Šta je “prava igra”?

Za razumevanje pojma igre najbolje je početi od jednostavne činjenice da igru dete ne treba da uči. Isto tako je važno znati da ne postoji određeni način igranja, najbolji je onaj prirodan. Igra nastaje spontano i detetu je potrebno veoma malo “rekvizita” da bi se zaigralo. Međutim, deca su danas preplavljena šarenilom, bukom, likovima iz svakakvih crtaća i tolikim igračkama da više ne znaju kako da se igraju sama, da se zabave i oboje njihov svet maštom.

Igra označava aktivnost. Ona deci omogućava da shvate svet koji ih okružuje, da rešavaju konflikte, vežbaju govor i postanu snalažljiva ljudska bića. Različite studije su pokazale da su današnja deca, čak i ona koja se smatraju nadarenom, mnogo manje koriste svoju maštu i teže kanališu svoju energiju. Zašto? Stručnjaci kažu previše igračaka i nedostatak pojedinih aktivnosti kao što su skakanje, rotacija, a kasnije klikeri, lastiš, žmurke, itd. Nedostatak tzv. Zaboravljneih igara.

Prihvatite izazov:

Uklonite sve glasne, dosadne i suvišne igračke iz sobe vašeg deteta. Ostavite kockice, bojice, papir i druge igračke koje zahtevaju od njih da budu maštoviti. Ili jednostavno mu dajte plastičan pribor i plastične tanjitre iz kuhinje. Kada su prepuštena sama sebi deca ulaze u svoj svet pretvaranja koji ih zabavlja satima (bez televizije) i uključuju se u pravu aktivnost – igru.

Ubrzo ćete videti da što se više budu angažovali na ovaj način to će im manje biti dosadno. Oduprite se vašoj želji da budete savršen roditelj kupovinom “svega” i dozvolite detetu da se igra onako kako želi, bez sputavanja vašim očekivanjima, i ono će razviti sampouzdanje i snalažljivost koji će u suprotnom nedostajati.

   

zanimjivo

 

 

Život i stil

Zelena planeta

Priroda u koferu, umesto u srcu


„Poremećaj nedostatka prirode“ nije neka zvanično registrovana boljka, već termin koji je američki pisac i novinar Ričard Louv davno skovao kada mu je jedan tinejdžer rekao da više voli da se igra u kući nego napolju „jer su unutra priključci za struju“. U američkim knjižarama pojavilo se novo prošireno izdanje njegovog bestselera „Poslednje dete u šumi“, koji je pre pet godina podstakao akcije od Kanade do Kenije da se mališani isteraju iz kuće i povežu sa prirodom.

Deca su nekada imala svoju livadu, drvo i jazbinu. Danas imaju televizore, kompjutere, ajfone...

„Za ovu generaciju priroda je više apstrakcija nego realnost. Danas klinci mogu da vam ispričaju sve o Amazonskoj prašumi, ali ne i kada su poslednji put otišli u šumu. Priroda je nešto što gledaju sa distance, što konzumiraju“, priča Louv za „Gardijan“.

Mnogo je razloga zašto se deca otuđuju od prirode. Osim zavisnosti od kompjutera i televizora, preopterećeni su školama sporta i jezika, a u kuću ih guraju i roditelji obrvani strahom od saobraćaja, stranaca, povreda.

„Zidove ka prirodi nesvesno grade roditelji, nastavnici, pa čak i borci za zaštitu životne sredine. Držimo decu unutra da bismo je zaštitili od stvarne, ali vrlo često i od umišljene opasnosti, regulišemo kako će se i kada igrati, da ne gaze travu, da ne diraju nežno cveće“, ističe Louv.

Gojaznost je samo jedna i vrlo očigledna posledica, ali sve je više naučnih dokaza da vreme provedeno u svetu prirode ima blagotvoran uticaj ne samo na fizičko zdravlje.

„Deca mogu lepo da odrastu i bez prirode, ali sa njom bolje uče, kreativnija su i ona uopšte blagotvorno deluje na psihičko zdravlje“, kaže Louv za „Gardijan“. Iskustvo mnogih nastavnika sa kojima je razgovarao pokazuje da deca problematična u učionici u prirodi doživljaju preobražaj i postaju lideri.

Roditelji prezaštićuju decu zato što ni sami više ne žive u kontaktu sa prirodom, kaže dr Nevena Čalovska-Hercog, psihijatar i porodični psihoterapeut.

„Mi jesmo deo prirode i to zaboravljamo, a kažemo da smo meteoropate. I te kako reagujemo na prirodu. Poznato je da deca obolela od autizma i hiperaktivnog poremećaja sa poremećajem pažnje, kao i stari ljudi, veoma lepo reaguju na boravak u prirodi“, ističe dr Čalovska-Hercog.

Brojni televizijski programi pokušavaju da nam približe prirodu, ali to je ipak, kaže ona, virtuelni svet, jer su mediji ograničeni na čulo sluha i čulo vida, a mi prirodu osećamo svim svojim čulima.

Njena preporuka roditeljima je da zajedno sa decom idu na godišnji odmor i da vikende koriste za boravak u prirodi. „Roditelji treba da se više informišu da bi se manje plašili. Potreban je oprez, a ne strah“, poručuje dr Čalovska-Hercog.

Ko nije sklon novinama i istraživanju može da uživa i u parku, ali je i to bitno, jer čovek se znatno odmori kad je u prirodnom okruženju. Boravak u prirodi podstiče istraživački duh i maštu. To učiteljice znaju i na tom se zasniva ideja rekreativne nastave. Druga je priča što se ona vremenom deformisala, objašnjava naša sagovornica.

Ričard Louv kaže da je dovoljno da porodice sa rančevima krenu pet kilometara od kuće i naći će „blisku prirodu“, koliko god da je uređena.

Šta će se dogoditi ako odgajimo generaciju koja ne mari za prirodu? Ekolozi će u budućnosti nositi prirodu u koferu, ali ne u srcu, upozorava Louv. „Umesto da negujemo vezu sa prirodom, mi deci prenosimo jednu vrstu ekofobije. Zatrpavamo ih scenarijima katastrofe“, tvrdi on.

Louvova knjiga umnogome je doprinela razvoju pokreta „Neka nijedno dete ne ostane u kući“. Osnovana je i mreža Deca i priroda. Jun je u Americi bio „mesec izlaska iz kuće“, a predsednik Obama i svi američki guverneri naglasili su blagotvornost boravka na otvorenom i za mlade i za stare.

J. Kavaja

objavljeno: 03/07/2010

   

Nove fotografije

Dragi čitatelji.

Fotografije sa druženja u odjeljenjima Biblioteke grada Sarajeva možete pogledati u našoj Galeriji

   

Stranica 2 od 14

Obavijesti me!